U središtu novog vala tužbi protiv Toyote u Sjedinjenim Državama nalazi se model koji je trebao predstavljati budućnost zelenog prijevoza – Toyota Mirai, automobil na vodik. Međutim, budućnost se pokazala izuzetno uskom, doslovno ograničenom na nekoliko lokacija u Kaliforniji. Kupci koji su vjerovali u revolucionarnu tehnologiju i obećanja o brzom širenju infrastrukture, sada su zarobljenici vlastitih vozila.
Činjenice na stolu: 54 stanice za čitavu državu
Realnost za vlasnike Miraija je neumoljiva. U SAD-u trenutno postoji samo 54 javne stanice za punjenje vodikom, i to gotovo isključivo unutar Kalifornije. Jedina iznimka izvan nje je jedna postaja na Havajima. Iako Toyota ističe da je mreža porasla za preko 100% u devet godina (s 20 na 54 stanice), ta brojka je daleko od onoga što je potrebno za funkcionalno nacionalno tržište. Vlasnik Miraija jednostavno ne može napustiti Kaliforniju bez straha da će ostati bez goriva.
Ovaj problem dobiva dodatnu dimenziju u zemlji visoke mobilnosti poput SAD-a. Česti slučajevi su da se kupac, samo godinu ili dvije nakon ulaganja, mora preseliti u drugu državu. U tom trenutku, automobil gubi svaku vrijednost. Neki su od vlasnika koji su pokušali raskinuti leasing ili prodati vozilo dobili ponude od svega 50 centi od dilera, jer na tržištu izvan Kalifornije za taj auto jednostavno nema interesa.
Središnji skandal: Navodna obmana kupaca
Tužbe se ne temelje samo na lošoj infrastrukturi, već na navodno lažnim obećanjima koja su prodavači davali u želji da ostvare prodaju. Prema tužiocima, zastupnici Toyote su koristili više upitnih tvrdnji:
- “Mirai je u osnovi isti kao Prius, samo bolji.” – iako se radi o potpuno drugačijoj, eksperimentalnoj tehnologiji s ograničenom praktičnošću.
- “Točenje goriva je vrlo jednostavno i jeftino.” – realnost pokazuje da punjenje često traje dugo zbog tehničkih zahtjeva (ponovno stvaranje pritiska u dozatoru), a cijena vodika je sklona znatnim fluktuacijama.
- “Broj stanica će se značajno povećati izvan Kalifornije.” – što se, kako vrijeme pokazuje, nije dogodilo.
Toyota je, svjesna slabog odaziva, više puta dramatično snižavala cijenu Miraija, a uz svaki auto davala poklon karticu za gorivo vrijednu 15.000 dolara (oko 50.000 km besplatne vožnje). Ipak, čak i s tom subvencijom, depresijacija vrijednosti je katastrofalna, a rabljeni tržište gotovo nepostojeće.
Evropska perspektiva: Infrastruktura postoji, ali smisao je upitan
Za razliku od SAD-a, Europa ima znatno razvijeniju mrežu od 265 punionica vodika (stanje krajem 2023.), s najgušćom mrežom u Njemačkoj (105), Francuskoj (51) i Nizozemskoj (22). Ipak, čak i tamo prodaja Miraija i sličnih vozila na vodik je marginalna. Razlog je jednostavan: baterijski električni automobili (BEV) su pobijedili u trci za dominantnu “zelenu” tehnologiju. Njihova infrastruktura za punjenje je neusporedivo šira, jeftinija za izgradnju i održavanje, a sami autobusi su energetski učinkovitiji.
Trend je jasan: glavni ulaganja idu u mrežu punjača za električne automobile, dok vodik ostaje niša tehnologija, prvenstveno za teretni transport, autobuse i specijalizirana vozila.
Priča o Toyoti Mirai postat će studija slučaja o opasnostima ranog usvajanja tehnologije koja nije poduprta adekvatnom infrastrukturom. Iako je vodik kao gorivo imao i ima svoje zagovornike, praktična realizacija na širokom tržištu pokazala se izuzetno izazovnom.
Kupci Miraija nisu bili samo rani prihvatnici; postali su nesretni pioniri zarobljeni između sjajne vizije i surove realnosti. Njihove tužbe upozoravaju ne samo na odgovornost proizvođača u oglašavanju, već i na ključnu ulogu države u izgradnji javne infrastrukture bez koje nikakva revolucija u prijevozu ne može početi.
